Razgovarali u Ljubljani 23. listopada 2013.

Ulazak Maruše Zorec na arhitektonsku scenu nije bio ni glasan ni spektakularan, no time je bio uvjerljiviji. Bilo je to malo, atmosferično remek-djelo – kapelica u podnožju franjevačke crkve u samom srcu Ljubljane. U svojem daljnjem radu ostvarila je ozbiljne priloge problematici kontekstualne gradnje. Uz poštovanje zatečenog, Maruša Zorec afirmira i instrumentarij vlastita vremena uspostavljajući poveznice starih i dodanih slojeva. Također, u projektima poput knjižnice u dvorcu u Ravnama ili Glazbene škole na imanju ormoškog dvorca, Maruša nudi mogućnosti komunikacije i zajedništva. Svojim nastavničkim radom punim aktivizma i empatije na Arhitektonskome fakultetu u Ljubljani nastavlja rad svojeg mentora Vojteha Ravnikara.

ORIS: Vaš rad na oživljavanju potencijala povijesnih arhitektura profesor Aleš Vodopivec definirao je kao dodavanje suvremenih arhitektonskih slojeva koji u dijalogu sa starim strukturama oblikuju nova značenja i prostorne odlike. Možete li nam kazati koji se sve procesi i arhitektonska sredstva kriju iza te sjajne definicije?

Maruša Zorec: Procesi su dugotrajni i raznoliki, u biti ovise o svakoj pojedinoj situaciji, njezinim karakteristikama i podatcima koje otkrivamo na tom putu. To nisu jednoznačne stvari niti slojevi potječu samo iz jednog vremena. Radimo postupno. Isprva su naši koncepti bili vrlo čvrsti. S vremenom smo spoznali da bi stare strukture mogle biti odviše krhke pored tog novog koje bismo dodavali. Tako su ti koncepti postupno postajali mekši. Mijenjali su se na putu traženja prave mjere kako bi se i sama ideja novog, dodanog, potvrdila.

ORIS: Kakva bi bila usporedba intervencije u dvorcu Ravne na Koroškem i Glazbene škole u Ormožu? Spadaju li Ravne u radikalniju fazu pristupa?

Maruša Zorec:  Možda je zaista tako. U Ravnama smo prvi put počeli raditi u malo većem mjerilu pa smo otkrili da ono što smo htjeli i pokazali na natječaju – intervenciju unutar starih zidova jednim potezom koji se u tom slučaju odražavao u jedinstvenom popločenju, jedinstvenom stropu koji je u cjelinu povezan sitnim intervencijama – možda nije došlo do izražaja na način na koji smo to predvidjeli na maketi i nacrtu. U Ormožu je situacija bila ponešto drukčija, ali smo se i mi ponešto promijenili te smo uvidjeli da naše koncepte možda nije potrebno provoditi u nekom fizičkom, materijalnom smislu, već da poveznica može biti prostor. Tu je praznina prostora ta koja sve povezuje te uvodi moderno u staru strukturu. Taj otvoreni prostor donosi slobodu među stare zidove. Uvodimo slobodni tloris u tu relativno zatvorenu neuređenu staru strukturu, otvaramo prostore. Prava organizacija prostora između starih zidina osnova je za režirane puteve kroz prostore. Bitno je da ima više puteva, to znači više mogućnosti upotrebe prostora za različite načine korištenja zgrade. U Ormožu je situacija bila drukčija i zato što su se prostorije međusobno veoma razlikovale. Tu raznolikost htjeli smo sačuvati kako bi svaka prostorija zadržala svoje karakteristike, svoju atmosferu. Vjerojatno je iskustvo u Ravnama pokazalo da smo čak i previše očistili. Stoga smo ovdje nastojali očuvati što više karaktera, duše, svjetlosti tih prostora.

ORIS: Ormož je također primjer korištenja starih materijala na novi način, a osim toga, i vrednovanja karakteristika architteture minore seoskog ambijenta, dakle gospodarskih zgrada. Taj tradicionalni ornament punog i praznog u ciglenom zidu tu je na neki drukčiji, kreativni način došao do izražaja.

Maruša Zorec: Pa i ovdje je razvoj bio postupan. Najprije smo predvidjeli da će naša intervencija, to dodano novo, biti izvedena u drvu. Slučaj je doveo do toga da smo se odlučili za opeku. Naime, morali smo zadržati krov od biber-crijepa pa smo stekli dojam da će biti previše različitih materijala. Počeli smo razmišljati o korištenju opeke pri dodavanju svega novoga. Slučajno smo se na primjeru jednog lijepog uzorka poda od mljevene i lijevane opeke, oduševili tim materijalom. Tek nakon toga oblikovala se konačna ideja muzeja, muzejski sadržaj. Nakon prve ideje za etnografski muzej, zajednica se odlučila da osnuje u zgradi arheološki muzej tog područja. U svim arheološkim nalazima glina je bila primarni element. Postupno se posve slučajno ta pripovijest prapovijesti povezala u jednu cjelinu – od načina na koji se glina upotrebljavala nekada do načina na koji je upotrebljavamo danas.

ORIS: Tu je važan i programski faktor. Je li Vam bitno sudjelovati već u stvaranju programa zajedno s investitorima i kolike su mogućnost sudjelovanja u tom programu?

Maruša Zorec: Vjerujem da takva mogućnost uvijek postoji, nikada ne vidim program kao zaista konačnu činjenicu. Naime, mislim da naručitelju možemo ponuditi ono što nikada nije zapisano u programu, a to je karakter zajedničkih prostora, javnih, polujavnih prostora namijenjenih izvjesnom socijalnom momentu. To arhitektura može ponuditi. Kakvim se god sadržajima bavili, važan je ulazni trg na kojem se ljudi okupljaju. U Ravnama se naš koncept temeljio na tome da je sve organizirano polazeći od unutarnjeg dvorišta, a tamo smo se trudili očuvati postojeću lipu. Također, u slučaju Naskova dvorca u Mariboru, taj je skupni, povezni prostor dvorište sa stablom oraha. Slično je bilo i u Ormožu, postojeći prostor nudio je priliku formiranja vanjskog trga, koji smo pokušali povući u ulazni prostor bez granice između unutarnjeg i vanjskog. Možda je takva programska dopuna, povući javni prostor unutra, mogući dodatak funkcionalnim zahtjevima.

ORIS: Ta knjižnica, kompleks u Ravnama, postoji već više godina. Znate li žive li zaista ti socijalni prostori? Kakav je dojam nakon nekoliko godina?

Maruša Zorec: Ovisi o tome tko kuću dobiva u ruke. S vremenom sve više uviđam da bi kasniji korisnici morali u tom procesu biti prisutni kako bi znali cijeniti, razumjeti na koji način koristiti zgradu. U Ravnama je to vrlo lijepo uspjelo, tamo se posjet izuzetno povećao. Istovremeno, tamo ravnateljica brine o javnim događanjima. U program knjižnice spadaju izložbe, predavanja pa i vjenčanja u vrtu. Vrlo su samoinicijativni, prepoznali su potencijale te ih koriste. Otvoriš li prostor do te mjere da ljudi spoznaju kako ga koristiti, mislim da će zaživjeti. U Ormožu smo pomogli pri izložbenom postavu – nastali su izvjesni mikro-ambijenti. Barem je taj dio s izložbenim materijalom u nekoj mjeri zaživio.

ORIS: Vi zacijelo niste arhitektica koja se zatvara u svoj atelijer i koja je za vrijeme projektiranja programa za neki projekt bez kontakata. Vrlo ste aktivni i na gradilištu. Kakvo je vaše iskustvo u tom smislu, možda upravo u vezi Ormoža?

Maruša Zorec: Naši su projekti uglavnom bili javni. Dva posljednja, u Mariboru i Ormožu, izvedena su europskim sredstvima. Bila je to velika prilika. Za graditeljsku baštinu moglo se dobiti sredstva, a upravo u slučaju baštine do samoga kraja ne može sve biti jasno. Zato su se tijekom radnog procesa stvari mijenjale. Te izmjene na licu mjesta mogu projekt samo obogatiti, ali zahtijevaju određenu toleranciju svih sudionika. Za oba projekta (Naskov dvorac u Mariboru, Glazbena škola u Ormožu) bilo je važno da su njihovi voditelji imali viziju, ne u rušilačkom smislu, već viziju novog programa koji bi okolini dao novu kvalitetu. Prihvatili su izmjene i odluke te su pomagali u birokratskom procesu, ali smo i mi barem jednom tjedno bili na gradilištu. Mislim da je ta prisutnost ključna.

ORIS: U kojoj je mjeri važna empatija u vezi suradnika, ali i radnika na gradilištu? Koliko vam znači taj kontakt?

Maruša Zorec: Empatija je u arhitekturi jako važna činjenica, koja se često zapostavlja. U prvom redu moram kazati da u birou nisam samo ja, trenutno imamo vrlo dobre odnose i funkcioniramo dobro.

ORIS: Vi uvijek kažete mi, nikada ja.

Maruša Zorec: Surađujemo relativno ravnopravno jer inače, uz sva opterećenja koja imam, ne bih mogla raditi. Znam da se na njih mogu osloniti, da mi pomažu i da me podupiru u slučaju borbe. Lakše je tako nositi teret i na gradilištu. Pa i dileme, kojih nema malo, bez njih se ne bi rješavale na isti način. Drugi je faktor suradnja s investitorom. To je možda najteže, uvijek treba vremena da bi se steklo povjerenje. I napokon, suradnja s izvođačima, a to je u našem slučaju također vrlo teško. Nema poštovanja, izvođači ne znaju čitati planove, a ti su planovi često pomoć tek nama samima da bi se neke stvari razjasnile. Moramo doći na gradilište, tamo obaviti mnoge stvari, nacrtati, pokazati. Vrlo rado radnicima pokazujem da bez njihove pozitivne energije stvari ne mogu biti izvedene. U procesu u kojem smo svi uključeni i u kojem postoji osjećaj da smo svi važni, rezultati su bolji. Značajnu fazu predstavlja i sudjelovanje korisnika.

ORIS: Drugi segment Vašeg rada profesorski je posao – nastava na Arhitektonskome fakultetu u Ljubljani, ali i šire, primjerice u Pamploni. Tim putem krenuli ste kao asistentica profesora Vojteha Ravnikara. Kakva su vaša sjećanja na to vrijeme, kako je došlo do odluke o sudjelovanju u pedagoškom procesu?

Maruša Zorec: Vojteh je 1993. započeo s nastavom. Ja sam tada radila u njegovu uredu i pozvao me da mu budem asistentica. Slagali smo se vrlo dobro – radilo se o suradnji, ali i o obostranom poštovanju. Bilo je to za mene doba učenja koje mi je nakon fakulteta mnogo pružilo u smislu razumijevanja konteksta, različitih iskustava, od scenografije do urbanizma. U odnosu sa studentima bio je vrlo otvoren. Davao im je mnogo slobode. Smatrao je da pravi profesor samo usmjerava, da dopušta raznolikost, a to je zapravo teško. Njegova predavanja o problematici staro – novo nudila su nešto na čemu ja danas radim. Danas radim s njegovim nekadašnjim studentima – to je neka vrsta kruga koji me raduje. Općenito mislim da je na našem fakultetu, uopće kod nas, bilo previše tih rezova. Mislim da nam Portugalci mogu biti uzorom što se tiče kontinuiteta. I kod nas bi poštovanje u odnosu na ranije generacije trebalo biti uvjetom dobra rada.

ORIS: U tom smislu Vaš se rad ne ograničava samo na praksu, na nastavu, već ste se bavili i teoretskim, povijesnim radom, tematikom slovenske kasne moderne, osobito Otonom Jugovcem. Kako biste tu kasnu slovensku modernu smjestili u neki širi prostor?

Maruša Zorec: Što bolje poznajemo kasnu modernu, to je više cijenimo. Nije tu samo Jugovec, već prije svega Edvard Ravnikar, ali i drugi, mlađi. Jugovčevoj generaciji pripadali su arhitekti koji su u rano doba studirali kod Ravnikara, a on je s njima zaista radio svoje prve projekte. To je bio primjerice Savin Sever, kojim se trenutno bavimo. Bila je to vrlo značajna generacija koja je uspjela radikalnu modernu prizemljiti u našem prostoru te je povezati s tradicijom, što je već Plečnik započeo svojim odnosom prema materijalu, detalju. U svojem konceptu to je posve moderna arhitektura; u svojoj je materijalnosti pak vrlo osjetljiva i inovativna. Mislim da se naša generacija trudi to dostići – ta se škola s vremenom izgubila. Istraživanje i promoviranje kasne moderne predstavljaju mogućnost učenja. Na prvi pogled sve to nije moguće dokučiti. Osobno osjećam da objekte razumijem kad ih duže promatram: iako kraj njih prolazim godinama, u jednom ih trenutku shvatim. To je dugotrajan proces. Primjerice, kod Ravnikara, cijeli kompleks Ferantov vrt, dogradnja gimnazije u Šubičevoj ulici ili jedan izuzetno lijep prozor na Cankarjevu domu. O tom bih prozoru mogla napisati cijeli esej. O Jugovcu da ni ne govorim. Mislim da se kod njega još više radilo o povezivanju tradicije i moderne u odnosu na konstrukciju. Mislim da se na našoj školi ponovno počela oživljavati svijest o značaju konstrukcije za oblikovanje i arhitektonski jezik. Trebali bismo se možda toj svojoj tradiciji malo više posvetiti.

ORIS: Tradicija slovenske arhitekture u kojoj je arhitekt pronalazač, izumitelj utjelovljena je u Plečniku. Kod Jugovca kao i kod Ravnikara takvi se momenti također mogu naći. Na jednom prostoru, koji je djelomično oblikovao Plečnik, mislim na hodočasnički prostor u Brezju, vaša je arhitektura također arhitektura pronalaska. Objekt vanjskog oltara koji se transformira zapravo je pronalazak.

Maruša Zorec: Hvala, nisam to nikada čula na taj način, raduje me. Upravo sam jutros objašnjavala studentima kako u arhitekturi svatko mora shvatiti nešto vlastito. Ono što smo tamo učinili zapravo je trebalo biti skriveno kako bi se pokazalo što je napravio Plečnik, odnosno i Vurnik. Pri traženju rješenja oslonili smo se na sklopive oltare pa je tako došlo do ideje otvaranja, možda i iznenađenja, dvojnosti tog prostora koji je bio usmjeren u drugom pravcu. Oko tog trga ima i polemike. Ranije se vanjski oltar nalazio ispred crkve. Pri traženju pravog mjesta za poziciju oltara postavili smo ga na vanjsku stranu te tako zamijenili orijentaciju. Argumente za tu odluku našla sam u Plečnikovim crkvama na Barju, u Pragu ili u Šiški. Činjenica da je taj oltar okrenut približila je vjernike i svećenike. Mislim da je Plečnik započeo s tim prije nego što je to bilo službeno moguće.

ORIS: Ranije je pogled ljudi bio upravljen na fasadu crkve, simbola institucije. Vašim obratom pogled se upravlja prema gore, prema Alpama, a to je možda također promjena paradigme. Pallasmaa piše, zapravo citira Zumthora, da atmosfera nekog prostora i neke arhitekture djeluje odmah na sva čula – bez razuma na mah spoznajemo tu atmosferu. Arhitektura djeluje na naša osjetila, na naša raspoloženja, a na kraju i na naš razum. Kad se uđe u kapelicu Franjevačke crkve u Ljubljani, te se riječi obistinjuju. Točno karakteriziraju taj dojam. Na koji je način postignuta ta atmosfera? Je li bilo bitno svjetlo, materijal ili konstelacija prostora?

Maruša Zorec: Pallasmaa je najbolji poznavatelj svega toga. Mislim da se tamo radilo o činjenici da je prostor kapele drukčiji od prostora svakodnevne sobe i da je važno mjesto ulaza. O tome on i piše u svojoj knjizi – vrlo je značajno kako ulaziš. Druga je stvar svakako svjetlost u prostoru kao takvom. Koncept je izgrađen samo na dnevnome svjetlu, prostor bi trebao biti taman, stoga je jedan prozor bio smješten indirektno s jedne strane oltara, a s manjeg, već postojećeg otvora, svjetlost pada na posudu s vodom. Sve dodatne svjetiljke smještene su u nišama, odstraga i sa strane. Pri traženju odgovarajućeg izvora svjetlosti vrlo je dobro ugledati se na dnevno svjetlo jer ono ne osvjetljava prostor u potpunosti. Treća je stvar pročišćenost prostora i materijala tako da sve bude jednostavno i jasno, da se pogled fokusira, da i put uvođenja u prostor bude značajan, kao i način na koji je taj put kadriran. To su stvari koje imaju svoje korijene kod Plečnika, možda u mojem slučaju ne posve svjesno, kako se kretati prostorom, kako kadrirati poglede. Kao arhitekt, i pozicionirati možeš pomoću svjetla.

ORIS: Je li možda taj opis ambijenta, atmosfere usporediv s osjećanjem Vama najljepšeg prostora? U intervjuu za jednu emisiju kazali ste da vrlo rado zalazite u šumu.

Maruša Zorec: Da, to zvuči vrlo jednostavno, no činjenica je da takvo oduševljenje odnekud potječe. Odrasla sam u blizini velike šume i puno otvorenog prostora. Pomišljam da možda u tome leži razlog mojeg oduševljenja svjetlošću – kako svjetlo dolazi u neki prostor, kako je strukturirano, prostor mora biti otvoren, neograničen. U djetinjstvu nisam živjela u urbanom okolišu. Živjela sam u otvorenom, prirodnom prostoru. Bilo je tu puno drveća, šume. To me jako označilo, a i samo djetinjstvo, budući da sam živjela u zajednici koja je vrlo dobro funkcionirala. Stoga mislim da mi je to i u arhitekturi važno. Ne samo priroda, drvo, prirodni materijali, struktura svjetlosti, šuma, otvorene strane, već i osjećaj za zajednicu u kojoj sam živjela. Kao što kaže Zumthor, kad se čovjek prisjeti odakle je, vidi i zašto je takav kakav jest. Jasno je da i u arhitekturi djeluje onako kako je osjeća. Nešto posve osobno možeš oživjeti i transponirati. Stoga mi se čini da je arhitektura odgovor na određenu situaciju. Ne ostvarujemo nešto što je izvan nas, ostvarujemo kroz to kakvi jesmo, kako vidimo stvari, kako ih osjećamo. Jedino treba naći neki način, put kako bismo to poslije materijalizirali.

ORIS: Dakle, osobnost, prošlost, karakter, edukacija – sve to igra veliku ulogu. Igraju li i uzori kakvu ulogu? Imate li heroje?

Maruša Zorec: Sigurno, no mislim da im se u tim slučajevima diviš, gledaš ih i čuvaš u podsvijesti, ali ih ne slijediš svjesno. Već školovanjem dolaziš do uzora, možda preko discipline profesora. U mojem slučaju to je bio Miloš Bonča, učenik Edvarda Ravnikara, zatim Vojteh Ravnikar kao neka konceptualna škola prepoznavanja bitnog u arhitekturi, a kasnije dakako slovenska moderna. Moram reći da sam počela s Jugovcem, zatim sam došla do Ravnikara pa sam sve više spoznavala Plečnika, dakle put je išao unazad. Inače mi je važna arhitektura Španjolske, Portugala i, prije svega, Finske. Preko Aalta, ali i drugih, spoznala sam da arhitektura nije jako različita od prirode, već da na neki način svojim govorom predstavlja odnos pun poštovanja i da se s njom može sliti. U posljednje vrijeme zanimljiva mi je i Belgija kao zemlja koja nam je bliska po iskrenosti arhitektonskog jezika, po spoznavanju konstrukcije, iskrenosti materijala i jednostavnosti.

ORIS: Možda je to prednost rubnih područja koja imaju slobodu ne držati se ortodoksnih pravila, već se prepuštaju intuiciji. Možemo li to doživjeti u Ravnama, u hostelu Punkl? Kako je došlo do takve izvedbe, također u smislu materijala?

Maruša Zorec: Posljednjih je godina bilo dosta diskusije i polemike oko drva, za našu državu vrlo značajnoga materijala. Ekološki je materijal, imamo ga mnogo, a u prošlosti se puno koristio. Željeli smo pokazati kakve mogućnosti nudi. Želja naručitelja bila je izgraditi prije svega pasivan objekt, niskoenergetsku kuću. Mi smo se zauzeli za to da pored toga bude i od drva. Bili smo te sreće da su nas oni koji su bili bitni za vođenje investicije poštovali, razumjeli i podržali pa nam potom pomagali to provesti. Htjeli smo da konstrukcija kuće bude od drva, a to znači da nema samo drvenu fasadu pa ni samo drvenu konstrukciju, već da se i izvana i iznutra vidi da je drvena. Tamo kontekst nije prirodan, vrlo je nejasan i zbilja nije zanimljiv, stoga smo se oslonili na dva hrastova stabla kao poveznice s konceptom zgrade. Izvedba nije bila lagana jer je drvena gradnja još uvijek skuplja od betonske. Objekt smo malo povećali, dobili više ležajeva, pa smo tako smanjili investiciju po kvadratnome metru. Bez razumijevanja i potpore sve bi bilo teško provesti onako kako smo to željeli.

ORIS: Većina vaših projekata bavi se obnovom baštine. Zašto mislite da je obnova tako značajna (riječ je o aktivnoj obnovi, novim programima...)? Ako bismo zaista obnavljali sve te objekte, ne bi bilo potrebe za građenjem novoga.

Maruša Zorec: Riječ održivost jako je zlorabljena. Volim otvorene i prazne prostore te njihovo ponovno korištenje. Novo korištenje već izgrađene arhitekture vidim kao jedan vid održivosti. Ne upotrebljava se mnogo materijala, čini mi se racionalnim. Istovremeno su ti stari prostori iznimno bogati u pogledu atmosfere, prostornih kvaliteta, strukture, načina gradnje. Vjerujem da se obnovom mogu ujediniti sva prošla vremena. To stvara izvjesnu povezanost s vlastitim korijenima. Tako u većoj mjeri živimo u vremenskom-prostornom kontinuumu. U našoj se zemlji mnogo toga srušilo i započinjalo iznova. Potreban je dugi niz godina da bi stvari sjele i ukorijenile se. U biti je povezivanje staroga s novim i povezivanje sa svojom povijesti, prošlosti; temelj je onoga što jesmo. Prije rušenja mora postojati uvjerenje da će se situacija zaista poboljšati, stvoriti atmosfera, ugođaj, prostori u kojima će se ljudi osjećati dobro, odnosno kao kod kuće.

ORIS: Nedavno ste se počeli baviti konzervatorskim projektom obnove Plečnikove kuće. Možete li opisati kako tamo postupate?

Maruša Zorec: Plečnik je djelomično sagradio i preuredio kuću u ljubljanskom kvartu Trnovu koja se zapravo prilično razlikuje od njegovih monumentalnih zgrada. Tu se radi o malom mjerilu, o prostoru koji je zaista njegov, privatan, vrlo osjetljiv, nježan, krhak. Htjeli bismo očuvati ugođaj kakav je postojao. Sve novo koje će nastati i biti dodano treba očuvati karakter prostorija iz vremena u kojem je on tamo živio. Kompleks se sastoji od tri kuće: one u kojoj je on živio i koju je sam izgradio, to su dvije kružne sobe, drvena soba, pretprostor i zimski vrt; uglovnice te kuće u kojoj je bio organiziran ulaz. Većih izmjena bit će u tim dvama objektima, prigradskim kućicama. Mi ćemo napraviti ulazni prostor, ostat će dvorište, posjetitelji će moći ići uokolo, jedan prostor bit će namijenjen nastavi, odgoju, druženju djece, radionicama, predavanjima, a tu će biti izloženi i njegovi radovi. Dobili smo nacrt, već izrađen u svrhu dobivanja građevinske dozvole, ali smo ga ponešto promijenili. Raditi toliko blizu Plečnika, to je sklizak teren, zapravo nije moguće postići neki minimalizam, ali se ne može niti polaziti od Plečnika. Trenutno smo u fazi traženja prave mjere i izraza. Napravit ćemo organizaciju, prije svega ćemo prostor iščistiti i nastojat ćemo odgovarajućim osvjetljenjem i materijalnošću dobiti nešto za čime je i Plečnik tragao. Imamo prostore različita osvjetljenja, različita karaktera s različitim materijalima pa ćemo nastojati naći vlastito rješenje, ne preblizu Plečniku, ali ni previše udaljeno od njega. Ta igra ravnoteže zapravo je najteža i vrlo je opasna.

ORIS: Ta vrlo osjetljiva zadaća i intervencija čast je za jednoga slovenskog arhitekta.

Maruša Zorec: Apsolutno, ali je i velika odgovornost. Osobno mi je jedna od najdražih zadaća.

ORIS: Možda bi bilo zanimljivo čuti nešto o radu studentskih radionica.

Maruša Zorec: Radimo puno radionica svake godine tako da se studenti mogu suočiti s konkretnom problematikom, takvom kakva je u praksi. U tim primjerima nema idealnih zadataka ni idealnih uvjeta za rad. Takav bi primjerice bio projekt u Koruškoj koji se zove Strojna – to zapravo nije selo, već pojedinačna rasuta seoska gospodarstva. Nismo željeli da se taj prostor razvije u pogrešnom smjeru, već da ljudi nađu smisao života na zemlji. Došle su kolege iz Švicarske koji se bave upravo oživljavanjem takvih prostora. Sudjelovanjem profesora s arhitektonskog fakulteta zhaw (Sveučilište primijenjenih znanosti) iz Winterthura, Stephana Mädera i Maxa Bossharda, započeli smo razvijati taj drugačiji strateški pristup ovakvim zadacima. Radionica je bila jedan stupanj, puno smo radili s ljudima, a sada se trudimo pomoći im da nastave polazeći od naših prijedloga. Pokazao se interes za daljnjim radom radionice, za oblikovanjem predmeta, za načinom prehrane pa i za obnavljanjem dvaju domaćinstava. Priroda je tamo fenomenalna, hodaš po tim golim grebenima i gledaš u prazno, samo se u daljini nešto nazire. Stekla sam dojam da ti ljudi ne trebaju arhitekta, nekada ga nisu imali, ali su sve znali. Željela bih da saznaju kako je bitno da očuvaju svoje posebnosti. Grade na njima svoju budućnost i identitet.

ORIS: Imate li osjećaj da plivate protiv struje? Ili je to upravo ono za čime treba težiti?

Maruša Zorec: Ponekad zaista da. S druge strane, nalazim potvrdu na prostorima kojima se krećem. Možda su ti prostori pomalo rubni, ali vidim da nisam sama. Bilo mi je zanimljivo u Piranu čuti predavanje kineskog arhitekta Wang Shua. Naravno, u Kini rade sasvim drukčije stvari od nas, ali on ne. Na predavanju sam shvatila da je jako osjetljiv arhitekt i da on pliva protiv struje. Mislim da je u životu važnije plivati tako da budeš vjeran sam sebi, da radiš ono što jesi. Mislim da je to najznačajnije.